„Afrička šljiva“ i remigracija

Prije nekoliko dana bio sam na jednoj zagrebačkoj tržnici i zamijetio na ploči kredom ispisanu kratku reklamu „Afrička šljiva – nova!“. Ne znam da li se punašnija gospođa koja je stajala pokraj reklame zvala Bara, ali sam ja, kao nekad Matoš, pomislio: Kad je ovo s ekrana sišlo na plac, mi smo frigani! Što znači „nova šljiva“ u odnosu na neku „staru“, nemam pojma, ali znam da reklame uvelike pomažu u odčitavanju duha vremena. A ova nam kazuje da Zapad, kojega smo dio, nakon što je krajem 1960-ih započeo tonuti u „Doba praznine“, kako je tu epohu nazvao francuski intelektualac Gilles Lipovetsky, u trećemu mileniju poslije Krista propada u „Doba nemoći“.

„Nove šljive” sindrom su demografske nemoći / Snimio Marko Lukunić / Pixsell

Šesti Hrvatski iseljenički kongres, održan u Puli od 27. do 30. lipnja, ponudio je više zanimljivih predavanja i priopćenja, među kojima i o temi (re/i/)migracijskih procesa u Hrvatskoj. Demografski su trendovi poznati – alarmantno negativni i mogu se svesti na ono što je na Kongresu naglasio Stjepan Šterc: „…hrvatska se domicilna populacija približava limesu moguće revitalizacije pa se imigracijski revitalizacijski model nameće kao planska, razvojna i sigurnosna nužnost. Veliko i posebno hrvatsko iseljeničko bogatstvo, po puno osnova, u postojećim demografskim uvjetima postaje i ostaje temelj hrvatskog opstanka u budućim vremenima. Posebno u okolnostima velike siline pritiska stihijske, neselektivne i neidentitetske imigracije, koja dijelom u globalnim okolnostima poprima i obrasce planskog usmjeravanja stanovništva. Hrvatska, ukupnim brojem mala domicilna populacija, u posebno vrijednom životnom otočnom, krškom, brdsko-planinskom i ravničarskom prostoru i u već podužem razdoblju demografskog sloma, ne bi smjela političkom mirnoćom promatrati vlastiti nestanak uz postojanje nespornog iseljeničkog bogatstva, potencijala i nikad narušenog idealizma prema zemlji svojih predaka.“

Nužnost remigracije naglasili su i neki drugi izlagači, primjerice Mladen Vedriš i Zvonimir Savić, te iseljenici, primjerice Jorge Antonio Francetić koji je rekao da „hrvatski iseljenici, raspršeni diljem svijeta, predstavljaju značajan resurs za demografsku obnovu i ekonomski razvoj područja od posebne državne skrbi u Hrvatskoj“, što otvara temu „o njihovoj sposobnosti i moći da unaprijede ova dva ključna aspekata“.

Svima je dakle sve jasno, a rješenja ipak (još) nema! A nema ga i stoga što problem „političke mirnoće“ ne stoji više toliko u nevoljkosti da se djeluje jer, dapače, svi hoće „nešto učiniti“, koliko u nevoljkosti da se zadre u srž problema, što će reći u činjenicu da je demografska zima Europe i zapadnoga svijeta u cjelini temeljni izraz duhovne krize – krize poimanja čovjeka.

„Afrička šljiva“, koliko je sindrom (nametnute) fizičke nemoći, još više upućuje na duhovnu nemoć Zapada da se korjenito uhvati ukoštac s vlastitim duhovnim propadanjem. Kako inače objasniti da vrlo bogate zemlje, čak s vrlo dobrim socioekonomskim demografskim politikama, ne uspijevaju postići prirodan priraštaj stanovništva, već se, kako bi održale gospodarsku i socijalnu stabilnost, oslanjaju na imigraciju, sve više iz Afrike i Azije (kojima ne treba „afrička šljiva“), naravno, sa svim posljedicama koje to donosi. Mnogi imigraciju sada žele zaustaviti ili snažno ograničiti, ali, kada bi ona trenutačno stala, što onda? „Zamjena stanovništva“, bila planska ili neplanska – iako se zapravo radi o „promjeni“! – proces je koji se neće zaustaviti sve dok se ne zamijeni, odnosno promijeni ono ključno: duhovni (antropognoseološki) okvir funkcioniranja modernih društava, samim time i političko-kulturni, odnosno dok se Zapad ne vrati na „tvorničke postavke“. Netko će možda primijetiti da sam izbjegao govoriti o „kršćanskim“ postavkama. Da, one su bitne, ali je ovdje primarno riječ o naravnim, prirodnim postavkama. Kršćanstvo nije ništa „izmislilo“ u pogledu čovjekove prirode, naravi ljudskih odnosa i zajednica. Ono se samo na njih nacijepilo kao plemenita loza, etički ih stabiliziralo i kultiviralo sub specie aeternitatis. 

Pitanje „demografske volje“ stoga dubinski mora doći iz onog temelja u kojemu je kriza i nastala, što predmnijeva i nužnost promjene hijerarhije u institucijskoj arhitekturi hrvatskoga društva. U kontekstu našega razmatranja to znači da useljenički potencijal našega iseljeništva neće doći do izražaja, da se i svi Hrvati vrate, ako ti ljudi dođu u ozračje indiferentno ili čak neprijateljsko prema instituciji obitelji. Drugim riječima, rješavanje našeg demografskog problema, time i mnogih popratnih pitanja, jest u odgovoru na pitanje gdje je obitelj hijerarhijski u državi, općinama, gradovima, županijama, društvu, politici, medijima… A malo se toga dobroga može kazati ako u našim mainstream medijima prevladava tema „obiteljskog nasilja“ nasuprot obitelji kao mjestu blagodati za sve njezine članove; ako imamo pravobranitelj(ic)e za sve, svakoga, svašta i koješta osim za obitelj, iako je Ustav promulgira institucijom koja uživa posebnu zaštitu države (čl. 62)!?; ako… itd., i tome sl.

Ako je dakle naša kultura života antropološki minirana, a jest, samim time socijalno i demografski razorena, a jest, onda je jasno da treba graditi iznova na prokušanim temeljima. Tada će i remigracija imati svoj puni smisao jer je sudbina Hrvata izvan Hrvatske i u Hrvatskoj vezana zakonom spojenih posuda.